Pravilnik upotrebi kolačića
Portal www.stagephotoyannicklenoir.com unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vice ima priču žene koja se dopisivala s čovjekom osuđenim na smrt i postala mu prijateljica

Kaže kako još uvijek ne zna istinu je li zaista i napravio zločin

ZADNJA IZMJENA: ruj. 24, 2017
Foto: Mike Simons/AFP

Vice je, u suradnji s Marshall projektom, objavio priču Dani Clark, žene koja je dugo prijateljevala s čovjekom osuđenim na smrt. Prenosimo skraćenu verziju.


U večer 3. Studenog 2000. godine, 22-godišnja žena imena Amy Kitchen izašla je na večeru u restoran El Rancho u Dallasu, sa svojim ocem Jerryjem i zaručnikom Jamesom Mosquedom. Često pokušavam zamisliti kako je ta večera izgledala. Amy čavrlja sa svojim ocem o predavanjima na tečaju za medicinske sestre i planovima za odlazak u kupnju s mamom sljedećeg dana. Otac joj daje malo novca, nek se nađe. Dvadesetsedmogodišnji James pijucka pivo.

Bila bi to večer kao i svaka druga, osim što je bila posljednja večer tog para. Kasnije iste večeri, Jamesov rođak, Ivan Cantu, motiviran novcem koji mu je James dugovao za drogu i ljubomorom, ubio je Amy i Jamesa. Sada čeka smrtnu kaznu, a ja sam mu, već 13 godina, odana prijateljica.

‘Nisam mislila da ću biti u ovoj situaciju’

Nikada nisam mislila da ću biti u ovoj situaciji, biti prijateljica s nekim koga će smaknuti. Živim dosadnim životom zaposlene majke u Washingtonu. Pakiram užine, idem busom na posao, prisustvujem sastancima, čitam djeci priče prije spavanja i obično zaspem prije 22 sata.

Prije 13 godina, jedna katolička grupa potakla me da se obratim nekome tko čeka smrtnu kaznu.

Tako sam došla do Ivana. Njegova pisma i razglednice sada pune škrinjicu na mom noćnom ormariću. Radi se o samo snopu riječi na papiru, ali to je kronika proteklih 13 godina. Ja njemu pišem o poslu, on meni o tome kako mu je teško 23 sata dnevno biti sam. Ja njemu pišem o rođenju svoga sina, on meni o tome kako pokušava doći do novinara preko kojih bi probao dokazati nevinost.

‘Morala sam uzeti u obzir da je možda stvarno kriv’

Ivan ima 44 godine, a ja 42. Pišemo si jednom ili dvaput mjesečno. Nema pisma u kojem mi nije pružio podršku u nečemu i u kojem me nije pitao kako su mi klinci i suprug. Ivan se na sudu izjasnio da nije kriv te to tvrdi i sada. Ja sam uvijek vjerovala u njegovu priču. To me ništa ne košta, a znala sam da bi njemu, da je stvarno nevin, tako nešto puno značilo. Nikada ga zapravo nisam ni pitala ništa o ubojstvima.

Sve do sada. Približava se trenutak Ivanova smaknuća. Žalba mu nije prošla i bit će smaknut do kraja godine. Prošle godine, kada je sud objavio odbijenicu Ivanove posljednje žalbe, zamolila sam njegovu ženu, Tammy, da mi pošalje sve. Transkripte sa suda, fotografije s mjesta zločina, pravne dokumente, Ivanovu priču i bilo kakav dokument iz istrage.

Znala sam da ću, ulazeći u detalje zločina, morati razumjeti obje strane, postavljati teška pitanja, i baviti se mogućnostima o Ivanu kojima se nikada nisam bavila. No, kada je materijal stigao, uronila sam što sam dublje mogla. Čitala sam stalno, za vrijeme vožnji busom, u pauzama, u krevetu nakon što bi sin zaspao.

Pasionirano je proučavala dokaze

Imala sam ogroman bijeli fascikl i čitala sam iz njega kao da čitam scenarij nekog filma. Morala sam se stalno podsjećati da se to sve stvarno dogodilo. Iznenadili su me dokazi protiv Ivana. Iako nije bilo njegovih tragova na mjestu zločina, nije bilo nikakvih otisaka niti krvi, u Ivanovom smeću pronađene su krvave čarape i hlače, a Jamesov auto bio je u Ivanovu dvorištu dan nakon ubojstva.

No, osoba koja je predstavljena na suđenjima nije bila osoba koju sam ja poznavala; prijateljski i inteligentan čovjek , koji je izrezivao stripove iz New Yorkera i lijepio ih u pisma. Prošlog kolovoza posjetila sam Ivana u zatvoru i pitala ga je li to učinio. On je rekao da nije, ali da razumije da ga moram to pitati. Govorio je brzo za moga posjeta. Vidjelo se da je tjeskoban i depresivan. Govorio je otvoreno o zločinu. Tko ga je mogao napraviti i zašto.

‘Još uvijek ne znam istinu’

Osim toga, pričali smo o filmovima i knjigama. Otišla sam iz zatvora potresena. Ne vjerujem u smrtnu kaznu i čak i ako je kriv, ne vjerujem da treba umrijeti. Osjećala sam strašnu odgovornost da probam spasiti njegov život, iako sam znala da ne mogu napraviti puno.

I još uvijek ne znam istinu.