Možda je pravi tren da, zbog priče o devastaciji Zagreba, podsjetimo i na njegovu nezamjetnu, a vrijednu baštinu

Zrinka Paladino piše o urbanističkim i arhitektonskim ostvarenjima koja se možda, naoko, čine nebitnima

Svi naši gradovi, srećom, zahvaljujući prošlim, sretnijim i uređenijim vremenima, obiluju i nekim naoko nebitnim te oku neprimjetnim urbanističkim ili arhitektonskim ostvarenjima, pored kojih možda i svakodnevno prolazimo, a da im se, premda to neupitno zaslužuju, ni nakratko ne posvećujemo. Paladino zato u novoj kolumni piše o nekim manjim, no ne i manje važnim arhitektonskim djelima, koja se upravo svojim čisto tehničkim namjenama svrstavaju u naoko nereprezentativnu arhitekturu, premda vrijednosti njihove izvedbe te često i imena njihovih autora svjedoče o suprotnome

U danima kada Zagreb pogađaju i neke od najagresivnijih intervencija na njegovoj zaštićenoj baštini, čemu smo se više puta do sad, nažalost, bezuspješno posvećivali, potrebno je jednom kolumnom posvetiti se i nekim manje znanim dobrima, koja, i premda bez uspostavljene zaštite nad njima, predstavljaju neizmjernu vrijednost u povijesti našega glavnoga grada.

Arhitektonsku slojevitost i Zagreba i svih drugih gradova, predstavljaju brojni talozi prošlosti. Uspješni i manje uspješni, lijepi, manje lijepi ili ružni i tako kroz sva razdoblja i kroz sve mjene. Uz osnovu onih najpoznatijih i najuspjelijih arhitektonskih ostvarenja i Zagreb grade i ona najraširenija, prosječna ostvarenja, koja, ukoliko nisu narušena naknadnim intervencijama, zapravo predstavljaju solidnu potku u razvoju njegova tkanja.

Naoko nebitna urbanistička ili arhitektonska ostvarenja

No, svi naši gradovi, srećom, zahvaljujući prošlim, sretnijim i uređenijim vremenima, obiluju i nekim naoko nebitnim te oku neprimjetnim urbanističkim ili arhitektonskim ostvarenjima, pored kojih možda i svakodnevno prolazimo, a da im se, premda to neupitno zaslužuju, ni nakratko ne posvećujemo. Tako današnjom kolumnom obrađujemo neka manja, no ne i manje važna arhitektonska djela, koja se upravo svojim čisto tehničkim namjenama svrstavaju u naoko nereprezentativnu arhitekturu, premda vrijednosti njihove izvedbe te često i imena njihovih autora svjedoče o suprotnome.

Samo uređena društva u stanju su svoju kvalitetu zrcaliti i na uspjeloj arhitekturi tehničkih namjena ili dijelova komunalne infrastrukture, a Zagreb nam se kroz današnju temu razotkriva upravo takvim tragovima nekih sretnijih dijelova njegove bogate povijesti, koja je i na tako malim i naoko oblikovno nezahtjevnim zadacima polagala ispite zrelosti. Opisujemo stoga danas dijelove industrijske arheologije s obilježjima povijesnih graditeljskih struktura, štićene kroz zaštitu Povijesne urbane cjeline grada Zagreba, a koje na više mjesta rese i sjajna autorska imena hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća. Isti dijelovi predstavljaju gabaritno manje servisne industrijske građevine, ostvarene kao samostalne gradnje ili pak kao dijelovi većih cjelina, koje oblikovnim i funkcionalnim parametrima predstavljaju vrijedna arhitektonsko-urbanistička rješenja Zagreba.

Vodospreme u Jurjevskoj, na Gornjem Prekrižju i Jabukovcu

Među takvima je i nekoliko najobičnijih vodosprema u ozelenjenom podsljemenskom predjelu, od kojih je među starijima ona u Jurjevskoj ulici, datirana s 1878. godinom, utisnutom na njezinom glavnom, uličnom pročelju. Bez poznatih podataka o njezinu autoru tu pročišćenu historicističku gradnju uklapamo u današnji pregled jer svojim skladnim, zaglađenim ožbukanim ziđem natkrivenim tankim kamenim pločama te rubno istaknutim, profiliranim pilastrima, značajno utječe na ambijentalnost Jurjevske ulice u čiju je uzdignutu ozelenjenu parcelu sa zapadne strane ceste i ukopana. Polukružnim uvlačenjem središnjeg dijela kompozicije potpornog ziđa od ulične linije ostvaren je ozelenjeni predvrt s posađenim stablašicama pred ulazom s metalnim vratima, kojim se elegantno ublažila zapravo u cijelosti zatvorena fronta vodospreme. Položena između Jurjevske ulice i padine zapadnije položenog Dubravkinog puta, ta je povijesno važna gradnja danas u funkciji Gradskog vodovoda i odvodnje.

Vodosprema u Jurjevskoj Borko Vukosav

Sjevernije ostvarena vodosprema na Gornjem Prekrižju, pročeljem je datirana 1903. godinom i oblikovanjem je gotovo istovjetna vodospremi iz iste godine na Jabukovcu. Oblikovanje tih dviju ljupkih, u zelenilo skladno uklopljenih tehničkih gradnji, neupitno je inspirirano četvrt stoljeća starijom vodospremom na Jurjevskoj cesti i zahvaljujući svojoj čisto servisnoj namjeni, ostalo je očuvano od tako uobičajeno substandardnih suvremenih intervencija, kojih, nažalost, nije ostala pošteđena naša reprezentativna stambena gradnja dvadesetog stoljeća u njihovu neposrednom susjedstvu i širem okolišu.

Vodosprema na Jabukovcu Borko Vukosav

Vodosprema zarebačkog oca moderne hrvatske arhitekture

Upravo južnijom od dvije jabukovačke vodospreme približavamo se i njezinoj susjedi, vodospremi iz 1912. godine, čiji je portal zasunske komore Gradskog vodovodnog rezervoara projektirao i ostvario, ni manje, ni više, no slavni zagrebački ”otac” moderne hrvatske arhitekture, Viktor Kovačić (1874-1924). Pročišćena stilizacija pročelja građevine s pobočnim potpornim zidovima, vertikalnom i horizontalnom raščlambom, jednostavnim metalnim vratima i strogo geometriziranim pročeljnim timpanonom s prikladno položenom godinom izvedbe, progovara neoklasicističkim riječnikom tako svojstvenim arhitektu Viktoru Kovačiću.

Netom prije angažmana na tom projektu, arhitekt je kroz rad u atelijeru ”Kovačić i Ehrlich”, među brojnim drugim projektima i ostvarenjima, bio dovršio i izgradnju stambene zgrade Lustig u Kumičićevoj ulici u Zagrebu, a iste godine i sjajno klasicističko ostvarenje granitnog Mauzoleja markiza Etienne de Piennesa u Vrbovcu. Poveznicu donjogradske uglovnice Lustig na zapadnom uglu Kumičićeve i Mihanovićeve ulice, obilježene keramičkim maskeronima nanizanim unutar kordonskog vijenca visokog prizemlja, i naše jabukovačke vodospreme predstavljaju upravo četiri istovjetna iscerena maskerona utisnuta u niše pod vijencem male tehničke građevine, koja se divno zaboravljena pritajila u zelenilu Jabukovca, a na kojoj je veliki arhitekt tako voljno ostavio svoj prepoznatljivi pečat.

Vodosprema na Jabukovcu Borko Vukosav

Nevjerojatna arhitektonska priča Jurja Denzlera na Laščini

Druga sjajna, dva desetljeća mlađa, no umjetnički također u detalju dokraja promišljena vodosprema izravnije je izložena pogledima prolaznika na zagrebačkoj Laščini i djelo je drugog našeg sjajnog hrvatskog arhitekta, Jurja Denzlera (1896-1981). Na prostranoj je ozelenjenoj parceli, jedinom danas preostalom slobodnom dijelu preizgrađene Laščine, Denzler 1932. godine dovršio malu prizemnu, kamenom obloženu gradnju, malenu samo volumenom, ne i detaljima kojima izaziva divljenje. Položeni ravnonatkriveni kvadar obložen vapnencem prema ulici resi divna simetrična, lagano istaknuta i trima subama uzdignuta, portalna kompozicija s dvama metalnim i ostakljenim dvokrilnim vratima, nad čijim se vijencem nadvio reljef akademskog kipara Joze Turkalja sa simboličnom temom nage žene i muškarca u odmoru prislonjenih na izvor vode.

Vodosprema na Laščini Borko Vukosav
Vodosprema na Laščini Borko Vukosav

Međutim, sjajnu arhitektonsku priču Denzler nije zaustavio samo na tehničkoj građevini, već je svoju nevjerojatnu arhitektonsku umješnost iskazao i na naočigled tako nebitnom elementu, ogradi parcele. Teško da u Hrvatskoj postoji tako divna geometrizirana metalna ograda, poput u plavo oličene Denzlerove trodimenzionalno ispletene mreže na Laščini koju treba čuvati i očuvati kao jednu od najljepših metalnih ograda u povijesti hrvatske arhitekture. Tako tijekom šetnje Laščinom, svakako valja zastati i promotriti malo podrobnije bogatstvo koje svakim detaljem odiše iz jedne malene, a velike arhitekture tehničke namjene.

Vodocrpilište u Botaničkom koje je, srećom, višestruko zaštićeno

Arhitektura njezina okoliša uglavnom se takvim oksimoronom ne bi mogla kititi jer bismo njezine pretežito velike volumene, nažalost, ocijenjivali nebitnima. Denzler je već kroz dvije godine, od 1933.-1934., ostvario i skladan sklop vodocrpilišta u Botaničkom vrtu, koji se, srećom, nalazi pod višestrukom konzervatorskom zaštitom pa će, nadajmo se, preživjeti i današnja vremena. Botanički je vrt, naime, kao spomenik parkovne arhitekture registriran 1971. godine, a kao dio Zelene potkove 2004. godine zaštićen je i kao kulturno dobro, pa će Denzlerova prizemna arhitektura u opeci i betonskim pergolama, i oronula kakva jest, još dugo, srećom, resiti naš grad.

Vrijedni i posvećeni profesor Juraj Denzler par je godina ranije ostvario i jednu skladnu uklopnu trafostanicu. Na maloj ozelenjenoj površini, sjeveroistočno od zgrade gimnazije na Rooseveltovu trgu, 1927. godine smjestio je i danas stojeću trafostanicu, izvedenu u kombinaciji opeke i kamenih pročeljnih elemenata u podnožju, na kordonskom vijencu i oko skladno izdimenzioniranih i detaljiranih otvora, s naročito lijepim metalnim vratnicama. Denzlerovo prihvaćanje takvog projektnog zadatka već je krajem 1920-ih ukazalo na posve suvremeno shvaćanje arhitektonskih angažmana kojima je trebalo rješavati sve vrste zadataka, pa i one najmanje i nereprezentativne.

 

Trafostanica Jurja Denzlera kod Mimare Borko Vukosav

Skladom proporcija i oblikovanja, Denzlerova mala građevina, iako tek sedam godina mlađa od njegova modernistički uobličenog vodocrpilišta u Botaničkom vrtu, u prepoznatljivom historicističkom ruhu svjedoči o značajnom i uspjelo zaključenom projektantskom trudu. Pred desetak je godina investitor, HEP, po brojnim pokušajima uklanjanja grafita, pristupio, od strane nadležnog konzervatorskog tijela neodobrenom, farbanju njezine pročeljne opeke čime je znatno narušio oblikovanje vrijedne Denzlerove gradnje.

Trafostanica Jurja Denzlera kod Mimare Borko Vukosav

Trafostanica Lavoslava Horvata koje će se rijetki prisjetiti

Vrijeme briše tragove u prostoru pa će se rijetki prisjetiti još jednog ostvarenja iste namjene, ostvarenog s jednakom pažnjom, a koje je desetljećima ispunjalo prostor u neposrednom susjedstvu Denzlerove neostilske gradnje. Riječ je o četiri metra zapadnije ostvarenom arhitektonskom plaštu privremene trafostanice arhitekta Lavoslava Horvata (1901-1989), kojoj je građevinska dozvola bila izdana 1957., a uporabna 1959. godine, uz napomenu isteka s 1964. godinom. Nakon tog roka investitor je bio dužan negdje u okolnim blokovima sagraditi stalnu, zidanu trafostanicu.

Elipsoidna građevina bila je potpuno zatvorena ostakljenom željeznom konstrukcijom visine četiri metra, s vanjskim mjerama staklenog plašta 11 x 7.2 metra. ”Oblačila” je čisto tehnički prostor unutrašnjosti, riješen u dva nivoa s ukopanim transformatorskim postrojenjem. Čistom elipsoidnom ostakljenom formom, krajnje neobičnom za dodijeljenu joj namjenu, transformatorska se stanica skladno uklopila u okoliš, a reflektiranim zelenilom na ostakljenim površinama uspješno je parirala Denzlerovoj neostilskoj stanici. Horvatova je trafostanica potrajala dulje od roka dopuštenog uporabnom dozvolom, ali je za razliku od Denzlerove, koja je danas također izvan funkcije, nažalost, tijekom 1980-ih godina ipak uklonjena pa se danas još samo rijetki Zagrepčani sjećaju njezine figurativnosti i arhitektonske ekspresivnosti u prostoru kulturološke jezgre grada.

Horvatova trafostanica Iz fototeke Miljenka Bernfesta

Tom malenom staklenom gradnjom zaključujemo osvrt na neke vrijedne segmente naše graditeljske baštine, koji su se premda volumenima maleni i s naizgled neprivlačnim namjenama, u njoj nametnuli kao jednakovrijedni. Učimo i na njima da je osnovno načelo kulturnih društava redovito usmjereno očuvanju identiteta svojih prostora, koje treba očuvati sa svim njihovim vrijednim povijesnim slojevima te afirmirati kvalitetom novih gradnji. Kvaliteta i raznolikost u arhitekturi i slikama naših gradova trebaju se poticati kao nastavak kvalitetnih hrvatskih urbanih i graditeljskih tradicija jer je to strašno važno svim civiliziranim društvima, kojima bismo jedino trebali težiti.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
49 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program