Piše: Petra Smoljak

Kako danas živi i što radi Tomislav Pongrac, čovjek čija je video igra zaradila 30 milijuna dolara

Telegram je proveo dan u zagrebačkim uredima Gamepiresa, s 46-godišnjim game developerom koji je prošao svašta

Dosta mi je cijelog ovog svemira, prevelika je to odgovornost. Nije meni ovdje pozicija da si kupim stan, kuću i Porsche. Ja sam tu da osiguram viziju za čitav tim, da ih motiviram i da jednog dana skupa napravimo proizvod koji će možda biti na AAA razini, a da u tom procesu ljudi nauče puno i imaju plaće na svjetskoj razini. Volio bih zaokružiti ovu priču, nadam se da ću to uspjeti do svoje pedesete

Prije tri godine kada se igra Scum pojavila na Steamu, online platformi za prodaju videoigara, već je u prvoj sekundi bila prodana u šezdeset tisuća primjeraka. Nakon tri tjedna ta se brojka popela na milijun, a kako danas stoje stvari provjerili smo u studiju Gamepires. Nakon tog velikog uspjeha ekipa koja stoji iza Scuma preselila je iz malene unajmljene kuće u Vrapču u veliki poslovni prostor na Slavonskoj aveniji, tim od dvanaest ljudi proširio se na trideset i četiri, a do sada je igra zaradila oko trideset milijuna dolara.

Tomislav Pongrac, idejni tvorac Scuma i kreativni direktor Gamepiresa, pokazuje nam njihov novi Motion Capture studio i govori da mu je netko prije deset godina rekao da će imati takav ured ne bi mu vjerovao. U svojoj dugogodišnjoj karijeri taj je 46-godišnji game developer prošao svašta. Iako je završio FER jer su ga roditelji odgovorili od Likovne akademije, ipak se najviše bavio digitalnim crtanjem i 3D modelingom, a cijela njegova priča oko videoigara počela je, kaže, 1982. godine kada je bio u osnovnoj školi.

Tomislav Pongrac snimljen u svojim uredima

‘Stari mi je branio igranje igrica’

“Imao sam tada osam godina i dobio sam prvi ZX Spectrum 48 k”, govori Pongrac i s police u svojem uredu vadi taj stari, potpuno očuvani primjerak koji i danas radi. Prisjeća se kako ga je pokojni otac jedno popodne odveo kod svojeg bratića gdje se prvi put susreo s kompjuterom. “Kod njega sam prvi put odigrao Pong i oduševio se. Bratić je starom pokazao šah, a kako je on bio lud za tom igrom otišao je u Austriju i kupio komp pod izlikom da treba meni za školu”, kroz smijeh će Pongrac.

“I što se desilo? On je krenuo sa šahom, a ja sam mogao igrati samo dva sata dnevno i to subotom ujutro. Moj stari nikada nije volio da se igram. I znao sam se loše osjećati zbog toga, ali sam morao igrati”, prisjeća se Pongrac perioda kad se zakačio na videoigre. Sav novac koji je dobivao za sendviče u školi ostavljao je sa strane i skupljao da si može kupiti kazetu s igricama. “I bile su to užasno skupe kazete sa shitty igricama, kupovale su se u Posredniku. No, svejedno sam bio lud za njima”, prisjeća se.

Baš u to vrijeme krenuo je i s crtanjem, a kroz osnovnu školu odlazio je i na likovna natjecanja. U četvrtom razredu prijavili su ga na jedno regionalno natjecanje na kojem je sa svojim crtežom osvojio prvu nagradu. “ i čitav je razred išao na izlet na Plitvice zbog toga. Ja sam se razbolio i jedini ostao doma”, govori Pongrac i s police uzima svoj prvi grafički rad, točnije uredno ispleteni uokvireni goblen. “To je čisti pixel art. Krenuo sam s goblenima još u vrtiću i tako kreću svi pravi muškarci”, kroz smijeh će developer.

Svaki dan se pravio da piše zadaću iz informatike

U kasnijim razredima osnovne škole i dalje se dovijao i smišljao načine kako da dođe do Spectruma. “Stari je skrivao kabel koji dofurava zvuk da ne mogu igrati, pa sam napravio svoj kabel i igrao ujutro kad nikoga nije bilo doma”, govori Pongrac kojeg je tata ipak jednom uhvatio i dao mu zabranu igranja.

Nakon osnovne škole upisao je Teslu, danas X. matematičku gimnaziju. Silno je želio imati svoj kompjuter, pa se svaku večer iza škole pravio da ima zadaću iz informatike. Obzirom da je Spectrum bio spojen na televizor koji je bio u dnevnom boravku, a tamo su spavali i starci, oni nisu mogli otići spavati kad sam rekao da imam zadaću. Ne možeš djetetu zabraniti da radi zadaću. I tako sam kuckao nešto bez veze u Basicu, pisao neke gluposti jer oni nisu znali što radim. Nakon tjedan dana stari je rekao da idemo po kompjuter u Austriju”.

Zamjena uloga

Uspio ga je nekako nagovoriti da mu kupe Amigu. “I danas pamtim taj miris plastike. To je najbolji miris koji postoji. Čim smo došli doma išao sam ga prikopčati. Imao sam već deset disketa s igrama. U to vrijeme bilo je to pravo bogatstvo. Mjesecima si nisam plaćao užinu da bih kupio tih deset disketa za Amigu koju još nisam niti imao. Gledao sam te diskete i pisao krasopisom imena igara. Volio bih sada imati nešto u životu čemu se mogu toliko veseliti koliko sam se veselio tome”, priznaje Pongrac.

Odmah je ubacio igru “Defender of the Crown”. Tata mu je ušao u sobu i rekao ozbiljnim glasom da nu nije kupio kompjuter za igranje. “Odgovorio sam mu da samo isprobavam radi li sve i stavio mu šah koji obožava”. Tada su, kaže, napravili kompromis, no dogodio se obrat situacije.

“Stari se navukao na simulacije auto utrka i događalo se da se vraćam iz škole i nalazim starog na stolici u zavoju s joystickom. Bilo je situacija da sam mu ja govorio da ugasi kompjuter i prestane s igranjem. Na kraju je on počeo igrati poskrivećki dok mene nema doma”, govori Pongrac i prisjeća se kako bi ga skužio tako što bi rukom provjerio je li monitor još topao. “ Ili bih postavio sve na određeni način na stolu, a on bi povukao crticu da zna gdje vratiti joystick… i to je bila faza igranja”.

Pongrac u mocap studiju daje upute glumcu čiji će pokreti biti prebačeni u igru

Videoigre guraju tehnologiju naprijed

U to vrijeme je većina ljudi koristila kompjutere za igre, a samo šačica je, govori Pongrac, željela napraviti nešto više. “I zanimljivo je da smo se našli na istom mjestu, ne čak unutar jednog grada, nego unutar jedne škole”, govori Pongrac koji je tada krenuo s digitalnim crtanjem.

“Vidio sam već tada da želim krenuti u smjeru animacije, digitalnog crtanja i bio sam dosta dobar u tome”. Međutim, čim je rekao roditeljima da želi upisati Likovnu akademiju odgovorili su ga i danas mu nije zbog toga žao. “Rekli su mi da upišem nešto od čega ću moći živjeti i bili su pravu. Danas kad gledam ekipu s akademije, vidim da teško mogu živjeti od toga, ali im se otvara mogućnost za posao u gaming industriji, iako te vještine ne uče na akademiji”, govori Pongrac i nastavlja kako to nije problem akademije nego školstva općenito.

Već neko vrijeme, naglašava, pokušavaju gurnuti gaming engine u osnovne škole. “Neka krenu s Unityjem. Kroz to klinci mogu naučiti matematiku i fiziku. Preko igara se intuitivno uči. Evo, mi u Gamepiresu koristimo više matematike, fizike i prirodnih znanosti nego cjelokupni IT sektor. Čitav rendering je simulacija optike, svjetlosti, sjene, a grafičke kartice koje su danas napravljene ne može podržati nijedan IT softver. Ne kažem da vojska nema te napredne stvari, ali računala, odnosno poslovni softveri ne guraju tehnologiju naprijed. Guraju je igre”, smatra.

Demo scena u Jugoslaviji

Krajem osamdesetih, prije propasti Amige, postojala je snažna demo scena. Ljudi iz svih krajeva svijeta radili su intro uvode za videoigre i isprobavali što se može grafički napraviti s kompjuterima. Pongrac je kao srednjoškolac postao bitan dio te scene u Jugoslaviji.

“Počeli smo se baviti time. Osnovali smo svoju grupu i htjeli smo napraviti nekakav demo i izaći na scenu. Željeli smo da se čuje za nas. I to je zapravo bio početak svega ovoga. Crtao sam te demoe i odlazili smo na natjecanja. Svi smo imali kodna imena”, objašnjava Pongrac čiji su demo uradci uredno pobjeđivali na natjecanjima po Jugoslaviji.

“I tako sam skakao iz jedne grupe u drugu i baš negdje pred gašenje te demo scene, na velikom odmoru u školi prišao mi je jedan lik, generaciju stariji od mene. Pitao me jesam li ja taj i taj, misleći na moje kodno ime koje ni danas ne želim otkriti. Predložio je da skupa napravimo igru i odmah sam pristao”. Taj je čovjek, govori Pongrac, bio Davor Hunski i tako je krenula priča oko Croteama, studija koji je već dugi niz godina prepoznat na međunaronoj gaming sceni.

Želio je napraviti interaktivni Zagreb u 3D-u

Prva igru koju su radili bila je verzija Sokobana koja nije nikada izdana, ali na osnovu nje dobili su ponudu da naprave Football Glory, nogometnu igru koja se solidno prodala. U međuvremenu je upisao FER i u slobodno vrijeme crtao za videoigre. Bilo je to, kaže, bezbrižno vrijeme, studirali su, živjeli od pomoći roditelja i bavili se onim što najviše vole. Kasnije je izašao i Serious Sam koji je doživio ogroman uspjeh, no 2008. Pongrac odlučuje krenuti svojim putem i napraviti nešto svoje.

Imao je ideju koristiti gaming tehnologije na mjestima na kojima se one ne koriste. Plan mu je bio napraviti virtualizaciju grada Zagreba, odnosno interaktivni 3D prostor gdje bi se ekipa mogla spojiti, hodati i družiti u 3D svijetu, te posjećivati web shopove. “Bilo je to dosta revolucionarno za ono vrijeme, ali isto tako bilo je i suludo. Nešto kasnije pojavili su se i Google mapsi i skužio sam da to nema smisla”.

Mi smo generacija koja odlazi, dolazi neka nova

U to vrijeme se zaposlio u Kingu kao Java programer i tamo upoznao Andreja Levenskog, današnjeg partnera u Gamepiresu. No, ubrzo je shvatio da se želi vratiti videoigrama. “Nedostajalo mi je kreativnosti. Evo i jedan fun fact – većina programera iz IT industrije ima svoje side projekte i pokušava napraviti neke manje igrice. To ljude puno više zanima, samo što je IT dovoljno jak da plati te ljude koliko im je potrebno za život”, govori Pongrac i osvrće se na gaming industriju u Hrvatskoj u kojoj samo nekoliko firmi može konkurirati uvjetima IT industrije.

“Činjenica je da se moglo napraviti puno više za gaming industriju ovdje. I Scum je jedan od pokretača zašto je sve tako dobro krenulo. Također i Nanobit, koji nema jedan istaknut projekt kao mi, ali koji je prvi uspio dovući velikog ulagača u Hrvatsku i definitivno je najjača gejmerska firma u Hrvatskoj. I jedni i drugi napravili smo veliki uspjeh kada dosta drugih stvari u državi propada i to je Vlada počela valorizirati i više ulagati u čitav sektor.

Daje primjer Marija Čelana, pokretača inkubatora u Novskoj. “Taj je čovjek napravio čuda i to mu nitko ne može uzeti. Nevjerojatno je koliko se trudi i pokušava od tih klinaca napraviti nešto, no volio bih da postoji i obrnuti entuzijazam. I siguran sam da će prije ili kasnije netko bitan iskočiti iz tog inkubatora. Moje vrijeme je prošlo, vrijeme Croteama je prošlo, Nanobit je postao dio veće svjetske grupacije i on će još jako dugo funkcionirati, ali mi smo generacija koja odlazi i dolazi nova. Lako je moguće da će upravo taj inkubator napraviti tu novu generaciju”, mišljenja je Pongrac.

Kako je pokrenut Gamepires?

Investitore za Gamepires našli su sasvim slučajno. Levenski i Pongrac su mjesecima pokušavali naći investitore za Virtualni Zagreb i jednom prilikom naletjeli su na današnje partnere. Pokazali su im projekt i priznali im da bi se oni zapravo više voljeli baviti videoigrama. Investitori su predložili da im daju svoj Virtualni grad kojeg će pokušati prodati, a da za to vrijeme oni krenu s razvojem videoigara.

“I sad kad gledam iz njihove perspektive bilo je to poprilično ludo. Došla su im dva tipa koja su im pokazala svoj projekt, ali su zapravo htjeli raditi nešto drugo. Ispostavilo se da imaju distribucijsku kuću koja se bavila prodajom igara tako da su osjetili neke novce od toga i odlučili su uložiti u nas”.

Investicija koju su dobili za Hrvatsku je tada, prije deset godina, bila velika, ali za pojmove studija kakav ima danas, govori Pongrac, je nikakva. “Mi sad recimo taj novac potrošimo za dva mjeseca. No, meni je u to vrijeme taj novac bio ogroman i jedino mi je bilo važno da vratim uloženo; jer meni nitko osim mojih roditelja nikada ništa nije dao i imao sam veliku obvezu prema njima”, prisjeća se.

Jedan dan zatvaraš firmu, drugi dan si na Steamu

Vrlo brzo su okupili tim od šest ljudi. I njih šestorica jednog popodneva sjeli su na pivo i počeli razmišljati kakvu će igru napraviti. “Krenuli smo na horuk, nismo analizirali tržište prije i nismo išli nekakvom logikom, nego više iz srca. Svima nam je bilo dosta pucačine iz prvog lica i odlučili smo se za arkadnu trku. I tako smo krenuli s igrom Gas Guzzlers”, prisjeća se Pongrac.

Krenuli su iz nule, nisu imali game engine na kojem će raditi jer je u to vrijeme licenca za Unreal engine bila strašno skupa i nisu si to mogli priuštiti, pa su u dvije godine morali napraviti i svoj engine i videoigru. I uspjeli su.

“Iscrpili smo se do kraja. Ljudi su bili na niskoj plaći, puno se radilo, kompenzirali smo tako da se kasnije dobiju udjeli. I ne mogu reći da su svi na kraju bili najsretniji, ali prevladao je razum. Svi su radili puno, ali netko je ipak radio više i žrtvovao vrijeme s obitelji. I svaka im čast da su priznali tko je koliko potrošio vremena. Ne mogu opisati koja je to količina posla bila i baš u to vrijeme rodio mi se sin i nisam uspijevao puno vremena provesti s njim i ženom. Gledao sam na taj projekt kao na jedinu priliku u životu. Nisam se htio dovesti u situaciju da si kasnije nešto predbacujem”, prisjeća se Pongrac.

Ta igra je, nastavlja, prošla sretno-nesretno. Sretno jer su od nje na kraju ipak uspjeli preživjeti, a nesretno jer nije ostvarila svoj puni potencijal koji im je djelovao veliko. Nakon što su je završili, pokušali su je postaviti u virtualni dućan Steam, ali nisu uspjeli i nisu imali način da je prodaju. “Bio je kraj godine, katastrofa, ne mogu ni opisati kako smo se osjećali. Svi smo bili u lošem raspoloženju i jedno jutro na LinkedIn mi se javio agent koji je pitao za outsourcing. Kad sam mu rekao da zatvaramo firmu i objasnio mu situaciju, rekao je da će nas spojiti s izdavačem Icebergom. Potpisali smo s njima ugovor i dali im doslovno iste materijale koje smo i mi slali Steamu. Drugi dan su nam javili da smo ušli na Steam. I to nas je spasilo”, prepričava Pongrac.

Prije Scuma su istražili tržište

Sljedeći projekt bio im je Scum. Ovoga puta su dobro istražili tržište. “Razgovarao sam i s Romanom Ribarićem iz Croteama, koji nam je u ovom projektu jedan od investitora. On konstantno prati što se dešava na Steamu i primijetio je da su survival igre u to doba bile jako popularne, ali da su sve jako loše i da bi trebalo napraviti nešto bolje”, govori Pongrac.

Prezentirao je ideju ostatku tima i investitorima, te ih uspio uvjeriti. Roman Ribarić dogovorio je da ih preuzme izdavač Devolver, budući je on bio sufinancijer na projektu. “Devolver je tako imao neku garanciju da će projekt biti dovršen, ako Croteam stoji iza njega. No, mislim da se to na kraju pokazalo kao greška jer smo mi tim koji taj izdavač ne bi ni pogledao, niti je Scum projekt koji njih zanima. Bili su jako rezervirani, kaže Pongrac i dodaje kako je zaključio da zapravo nisu htjeli tu igru.

“Godinu dana nas uopće nisu pitali što radimo. I to je, po meni, za izdavača dosta loše. To me dosta dugo izjedalo, pa mi je Roman objasnio da oni funkcioniraju na određeni način, po kvartalima, što se meni ne sviđa”, objašnjava Pongrac i dodaje kako su počeli sami iz nule raditi marketing, ali da je dobra stvar bila što su barem u početku imali neki osjećaj sigurnosti i mogli su se barem tada u potpunosti posvetiti igri.

Survival žanr rapidno je krenuo prema dolje

Nakon godinu dana rada na Scumu primijetili su da survival igre više nisu u top 10 najpopularnijih videoigara. Počele su rapidno padati. “Igrači su bili razočarani načinom kako se te igre hendlaju nakon early accessa i nitko ih nije slušao, pa je čitav žanr počeo visiti prema dolje. Primjerice, igra Day Z je tada pet godina bila u early access modelu i bila je puna bugova. I našli smo se u situaciji da ne znamo što napraviti. No, srećom uspjeli smo uhvatiti val igrača koji su bili razočarani Dayz Z-om i lagano ih privukli. Isticali smo stvari koje nitko nema, počeli smo vrtjeti priču o metabolizmu i naprednim mehanikama”.

U igri imaju simulacije ljudskog tijela, razvili su i metabolizam, a Pongrac je i sam na sebi isprobavao kako koji tip prehrane utječe na njegovo tijelo i ponašanje. Pristupio je tome prilično studiozno, a imao je i pomoć roditelja koji su oboje bili liječnici. “Čak sam i nekoliko vikenda odlazio mami na satove. I sve mi je strpljivo objašnjavala, a ja sam sve zapisivao i došao do nekih zaključaka”, prepričava Pongrac i dodaje da se u igri liku može dogoditi i da razvije dijabetes ili umre od infarkta.

Promotivni video pogledalo je tri milijuna ljudi

Kako bi promovirao igru počeo je sam raditi promotivni video materijal. I to je kaže, išlo super. “Ovu je igru dosta teško objasniti, pogotovo u nekoliko rečenica, pa sam krenuo promovirati njezine značajke. Prvi video bio je feature vlažnosti koji je obrađivao tematiku širenja propagacije vlage i sušenja unutar igre. Dakle, radiš igru koja je pucačina i ubaciš aspekt vlažnosti. Primjerice, kada pada kiša odjeća se namoči ili kad lik uđe u vodu teži je nekoliko kilograma zbog mokre odjeće, pa ga uspori i troši više energije. I zato mora imati sušenje uz vatru”, objašnjava Pongrac i dodaje kako je taj video postao viralan, a pogledalo ga je tri milijuna ljudi.

“Nismo mogli vjerovati kad smo vidjeli te brojke. Refreshaš svakih par minuta na YouTubeu, a ti brojevi se povećaju i po nekoliko tisuća puta. Dakle, čitava hrvatska filmska industrija nije imala toliko pogleda u povijesti koliko mi imamo u tim videima”, govori Pongrac i priznaje kako to nisu očekivali, ali da se dobro poklopilo jer se tada naveliko počelo pričati o Scumu.

Pongrac snimljen u pozi koja podsjeća na plakat za Scum

Sada su blizu dva milijuna prodanih primjeraka

Prvu sekundu kada su postavili igru na Steam i u kojoj je prodano rekordnih 60 tisuća primjeraka, ekipa je dočekala u kuhinjici bake Marije u Vrapču kod koje su rentali prostor za urede. “To je bio super osjećaj. Bilo nas je dvanaestak i pridružilo nam se još nekoliko starih testera igre. Devolver je prije imao plan platiti najpoznatije streamere, no nije bilo potrebno. Ti su nam se ljudi sami javili i tražili ključ”, govori Pongrac i prisjeća se kako su imali želju da igra izađe u četvrtak, kako bi opstali do vikenda kada je najveća prodaja.

“No, iz Devolvera su nam rekli da igra treba izaći u utorak, a ako ne izdrži do vikenda to znači da ne valja. I to im još uvijek ne mogu oprostiti. Bilo je to jako neprofesionalno s njihove strane, a na kraju je ispalo da smo bili njihova najprodavanija igra u povijesti. I jedna od najbrže prodavanih igara u prva 24 sata na Steamu”, govori Pongrac.

Trenutno su blizu dva milijuna prodanih primjeraka, a do sada je igra zaradila 30 milijuna dolara. “No, to nije sve išlo nama. Trideset posto uzima Steam, pa Epic ‘vlasnik Unreal engine u kojoj smo radili igru, pa Devolver, pa Croteam i na kraju mi, a tu je još i porez. I to je OK. Nemamo problema s tim, takav je ugovor i na to smo pristali”, govori Pongrac i dodaje kako su nedavno raskinuli ugovor s Devolverom, otkupili svoj dio i planiraju nastaviti sami.

‘Želim da Scum postane najbolja igra na svijetu’

Plan mu je, kaže, da Scum postane najbolja survival igra na svijetu. I svaki dan rade na tome. “Mi smo zadnje dvije godine pržili po featureima jer, kada je igra kao servis, moraš konstantno davati nešto novo, neku novu mrkvicu da gricnu, jer će u suprotnom igrači otići dalje”, govori i dodaje kako Scum trenutno igra između pet i sedam tisuća igrača dnevno, te je u sto najigranijih igara na Steamu svaki dan, od ukupno 30 tisuća igara koje se nalaze na toj platformi.

Kraj se, kaže, očekuje koncem sljedeće godine, ali će nastaviti raditi na igri. Trenutno su, otkriva, u pregovorima za seriju sa studijima koji rade za Netflix. “I prava budućnost ove igre nije u Scumu kakav je sada, nego kakav će biti za deset godina. I to je projekt koji će toliko živjeti, a onda tko zna, možda će biti Scum 2, ali najvjerojatnije bez mene”, priznaje Pongrac.

“Dosta mi je čitavog ovog svemira, prevelika je to odgovornost. Nije meni ovdje pozicija da si kupim stan, kuću i Porsche. Ja sam tu da osiguram viziju za čitav tim, da ih motiviram i da jednog dana skupa napravimo proizvod koji će možda biti na AAA razini, a da u tom procesu ljudi nauče puno i imaju plaće na svjetskoj razini.”

Volio bi, kaže, zaokružiti ovu priču i nada se da će to uspjeti do svoje pedesete. “A onda, tko zna. Možda bih radio nešto s kožarstvom jer mi je to sada hobi. Imam tisuće stvari koje bih radio, a igre su ljubav. Nemam pojma, možda se odmorim i za dva mjeseca poželim nazad”.

Petra Smoljak
Telegram autor
54 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program