Pravilnik upotrebi kolačića
Portal www.stagephotoyannicklenoir.com unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Svi pričaju o novom hororu Dalibora Matanića, koji upravo ima zagrebačku premijeru. Sjeli smo s njim

Boris Homovec pričao je s Matanićem o Egzorcizmu, starim projektima, ali i planovima za budućnost

Mataniću je ovo deseti dugometražni film, a snimajući sve ove godine paralelno kratke filmove, reklame, filmove i serije, etablirao se kao jedan od najzanimljviijih i najproduktivnijih redatelja. Iako ga drugi kolege često prozivaju da štancer, a ne umjetnik, Matanić kaže kako brzina ne podrazumijeva i površnost. 'Ne znam što bih napravio da moram čekati po pet, šest godina na film... Pucao bih si u glavu'

Kad se pojavio u kinematografiji dugometražnim prvijencem Blagajnica hoće ići na more prije 17 godina, bilo je jasno da taj mali razmišlja filmski drugačije. U hrvatskoj kinematografiji dobili smo svježeg autora, čiji su filmovi tematski provokativni, vizuelno moderniji i glumački atraktivni. Snimajući sve ove godine paralelno kratke filmove, reklame, filmove i serije, Dalibor Matanić etablirao se kao jedan od najzanimljviijih i najproduktivnijih redatelja, koji ima i sjajan smisao za promociju sebe i vlastitih projekata.

Kad je sa Zvizdanom ušao u sekciju Cannesa i bio nagrađen, domaći mediji bili su zapljusnuti velikim uspjehom redatelja, kao da je ušao u glavnu selekciju festivala (tamo nismo bili od Okupacije u 26 slika 1979.) i osvojio Zlatnu palmu. Velika nacionalna premijera u HNK-u, s političkom elitom u prvom planu i mažoretkinjama kao promo začinom, donijela mu je epitet prestižnog državnog redatelja. Što je djelomično točno, jer njegovi filmovi uvijek dobivaju podršku na nacionalnim fondovima. Matanić je često u festivalskim žirijima, kao i povremeno u komisijama koja dodjeljuje sredstva poreznih obveznika svojim kolegama.

No, uvijek spreman na rizik, zadržao je u sebi, ipak, znatiželjno filmsko dijete koje povremeno zakorači i u zatvoreni svijet kazališta, ne osobito naklonjen filmašima. Nije mu problem otići u Istru, okupiti omiljene glumce Helenu Minić Matanić, Lanu Gojak, Janka Popovića Volarića, Senku Bulić i druge iz istoimenog kazališnog projekta Istarskog narodnog kazališta u Puli, složiti filmsku ekipu i snimiti s mini budžetom film Egzorcizam. Deseti mu je to dugometražni film u karijeri, koji upravo ovih dana ima istarsku i zagrebačku premijeru. S ovim nezavisnim projektom Dado Matanić debitira i kao producent, što samo dokazuje da je filmski autor koji je baš uvijek spreman iznenaditi.

TELEGRAM: Zašto se bavite temom o egzorcizmu 2017.? Ima li simbolike u tome?

MATANIĆ: Ima puno simbolike. Meni je bio zanimljiv fenomen modernog zla, koji možeš propitivati kroz religijski i ateistički svijet. Sumanuta moja ideja da dobro religije, dobro ateizma i dobro spiritualnog svijeta mogu djelovati zajedno, ako hoće pobijediti zlo. Puno sam u pripremi predstave i filma pričao sa svećenicima, ateistima, šamanima, spiritualistima, zanimao me taj pojam čišćenja od zla. Shvatio sam da sva tri područja imaju manje, više isti kod, samo su veći neprijatelji. I kako se ti simptomi u toj srednjovjekovnoj metodi, koja je bila osuđivana od same crkve, mogu spojiti. Kad smo počeli raditi predstavu i film, i papa Franjo je dao izjavu kako treba više egzorcista. U predstavi smo imali priču o dvije sestre i slučaju egzorcizma, dok se istovremeno blizu Pule dogodio istovjetan slučaj s dvije sestre, tako da samo idiot ne bi posegnuo za kamerom koje nema u tom trenutku. Tad sam odlučio snimiti no budget film.

TELEGRAM: Kako pomiriti te svjetove i očistiti zlo?

MATANIĆ: Crkveno tumačenje egzorcizma jest da je riječ o psihičkoj bolesti, dok doktori i psihijatri tvrde da to više nije psihička bolest. Mene je najviše intrigiralo što je u sivoj zoni, gdje se miješa kod religijski. Recimo, Gabriele Amorth, najpoznatiji rimski egzorcist i talijanski katolički svećenik, jednom je prilikom rekao: što reći na dijete, koje prate doktori i psihijatri, koje počinje u jednom trenu bljuvati čavle? Amorth je umro u 91. godini, u vrijeme dok smo mi radili oba projekta. Po meni, samo pročišćeni individualac može nositi ovaj svijet. Loš svećenik ne može se baviti egzorcizmom, dobar svećenik će puno napraviti za ljude oko sebe, a oba primjera vidimo u Hrvatskoj. S druge strane, imamo ateiste, koji su ogrezli u konformizam, bešćutnost, škrtost, pohlepu, što vidimo po ekonomiji u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Ta tema je vrlo skliska i rubna. Kako ste pronašli granicu dobrog ukusa?

MATANIĆ: U tim ljudima koji su unesrećeni nema ničeg lijepog.

TELEGRAM: Kakav je vaš svjetonazor ?

MATANIĆ: Ja nisam čovjek od religije, ali nisam ni deklarirani ateist. Mislim da postoji nešto što je izvan našeg racionalnog svijeta i negdje sam između ta dva svijeta. Pitali ste me koji je naš odgovor na zlo, kad smo toliko okruženi licemjerjem. Živimo li u zemlji gdje je svaki svećenik svet? Ne. Živimo li u zemlji gdje je svaki ateist i intelektualac dobar čovjek? Ne. Znam da je sve to jako sklisko. Znate, mnogo ljudi me odgovaralo od te teme, koji su imali susreta s time. Svima se uvuče strah pod kožu, svi izbjegavaju razgovor. To je jako zanimljivo. Postoji sve tanja linija između egzorcista i psihijatara. I proces rada s glumcima u oba medija bilo je borba protiv vlastitih strahova, hoće li nešto navući na sebe, kao ljudi koji bazično nemaju veze s religijom. Prema kraju procesa imaš katarzičan osjećaj da si čišći i da strahovi ostaju iza tebe.

TELEGRAM: Kako ste odabrali glumce ?

MATANIĆ: Zbližio sam se s Helenom Minić, Senkom Bulić, Jankom Popovićem Volarićem u radu na predstavi Thelma i Louise, ponovno sam ih htio okupiti u ovoj temi. A imamo i dvoje debitanata; Niku Ivančić, jadno dijete koje je svašta prošlo za ovu prvu ulogu, i Marka Braića. Trebao sam ljude koji propituju, a ne glumce koji prate tekst. Volim ljude koji otvaraju granice, znao sam da im ništa neće biti teško. Ali vidio sam kad mi na rubu iscrpljenosti broje sve po spisku. No, to su kratkotrajne krize, što je normalno u procesu rada , dok te adrenalin lupa dalje.

TELEGRAM: Koliko ste filmova odgledali u pripremi svoga? I kako biti originalan s tom temom, kad je ekranizirano desetine priča o egzorcizmu? Za mene je još uvijek nenadmašan Friedkinov Egzorcist iz 1973.

MATANIĆ: To je dobro pitanje. Pogledao sam većinu filmova koji se bave tom temom, ali i filmove nekih autora koji se nisu izravno bavili temom. No, pričali su o manifestaciji zla, poput Lyncha. Friedkinov film, kad je izašao, imao je veliko štovanje crkve, što je ranije bilo nezamislivo. Kad sam bio u Washingtonu, tražio sam stepenice iz filma i hvatala me jeza kad sam se našao na autentičnoj lokaciji. Većina filmova o egzorcizmu bavi se levitacijama, ludorijama i vizuelnim atrakcijama, koje nisu esencija toga.

Meni je bio zanimljiv Paranormal activity, prvi dio. Ima scena kad se vidi na video snimci kako se žena digne i tri sata stoji pored kreveta i promatra muža koji spava. To mi je bilo jezovitije od brojnih horrora. Ili, Egzorcizam Emily Rose, mainstreem sudski film, koji iskrenošću nadilazi granice žanra. Mene je zanimao psihološki pristup, kako se oslobađa ljudsko zlo, tajne, licemjerstvo… Zanimalo me psihološko zlo, a ne da moje junake napada neko čudovište. Ja, inače, najviše volim Hanekea koji se bavi nekim naizgled mirnim temama iz građanskog života, ispod kojih izvire jeza.

TELEGRAM: Vi ste dugo vremena nosili epitet talentiranog mladog redatelja. Danas, u 42. godini, to više ne stoji.

MATANIĆ: Stalno to slušam, ali mislim da bi mi više pristajao epitet: lud, ili nepredvidljiv! Da sam dokoni tip, koji ne poštuje svoj posao, poslije Zvizdana uživao bih na lovorikama. Ne bih u jednom prašnjavom podrumu, s ekipom zaluđenih entuzijasta, snimao ovakav film za deset tisuća eura. Sve nas u šali sad zovem “djeca iz podruma”. S druge strane, dogodine snimam Zoru, drugi dio trilogije Zvizdana, koji ima budžet preko milijun eura. U ovom pozivu, bitno je samo raditi. Sad sam u mirnoj fazi.

TELEGRAM: Ta mirna faza znači razvijanje dva filma i dvije serije.

MATANIĆ: Pa da. Ali, to je radoholičarstvo u meni. Ja nisam za spore vode. Adrenalin me stalno puca. Dok moja Helena doma ima živaca, dobro je.

TELEGRAM: U svojoj filmografiji imate svega i svačega, kao da ste ciljano išli izazivati s provokativnim temama: istospolna ljubav, gluhonijemi umjetnici, ljudi sa smrtnim bolestima, usamljene žene na selu, raskol u braku, biljezi zbog nacionalnosti, sad istjerivanje đavola…

MATANIĆ: Pa da, mene i dalje zanimaju rubne teme. I Zora će imati dosta jeze u sebi. Znate, naše društvo je zataškano, skriveno, licemjerno. Kod nas se ljudi boje ići kod psihijatra da netko ne bi pomislio da su ludi. Sve je na individualcu, koliko je on čist, toliko je društvo čisto. A kod nas se traži masa ovaca, koja niti ne razmišlja što im netko naređuje. Odbačenost pojedinca je nit vodilja u mojim filmovima: neugodna blagajnica, dvije lezbijke, gluhonijema slikarica, mladić zaražen AIDS-om, debela djevojka u Lici, žena koje je iz udobnosti braka izbačena u autu, ludi otac, Srpkinja izolirana od nacije, ili djevojka opsjednuta đavolom.

TELEGRAM: Publika ostaje glavnim problemom hrvatskog filma, koji nesumnjivo jest u kreativnom i produkcijskom uzletu?

MATANIĆ: Ma, generalno, ne postoji više prava kino publika nigdje u svijetu. Postoji Marvel publika, klinci koji idu gledati superjunake. Pomlađuje se kino publika. Ni mnogi art filmovi nemaju distribuciju u kinima u Americi, a serije preuzimaju primat. Autori se sele iz Hollywooda, televizijski formati progresivno napreduju, nema cenzure, seks , nasilje i psovke sastavnim su dijelom najboljih serija. Filmovi više nemaju kreaciju jednog Kuma, ili Taksista, sve više nalikuju na raskošne reklame, s budžetom od dvjesto milijuna dolara.

TELEGRAM: Jeste li zadovoljni percepcijom Novina? Laska li vam kao autoru što se sprema rimejk serije za američko tržište?

MATANIĆ: Lijep efekt je toga u cijeloj regiji. Počinjemo snimati drugu sezonu, razvijamo seriju koprodukcijski i kreativno dalje. Druga sezona Novina će se više baviti politikom, a treća sudstvom. To mi je baš inspirativno. Super je da je napokon došlo vrijeme dobrih domaćih serija. Sranja od sapunica više nitko ne može gledati, očito smo i tu fazu morali proći. Ove godine su bile nominirane za Emmy Male laži, Fargo i Kobna noć. Sve tri sjajne serije, svatko je mogao pronaći svog favorita. Takva vrsta priče, gdje se novinari bore za istinu, su univerzalne, i stoga zanimljive i Amerikancima. Bit će mi baš zanimljivo vidjeti kako će oni vidjeti naš predložak.

TELEGRAM: Zašto su svi ženski likovi u Novinama puni stereotipa? Sve novinarke su alkoholičarke, depresivke i promiskuitetne.

MATANIĆ: Hrvatske, srpske i bosanske novinarke su mi rekle da je to apsolutno istina. Toliko o tome.

TELEGRAM: Zašto ste odabrali baš srpsku glumačku zvijezdu Branku Katić za glavnu ulogu?

MATANIĆ: Gledali smo u castu kako nam fali glumica toga godišta i instinkta. Nismo očekivali da će se odazvati kad smo je pozvali u seriju. Branka je lišena glamura i taštine Na FEST-u sam vidio kako je nama ostala u pamćenju kao zvijezda iz devedesetih, koja je otišla u inozemstvo, dok je u Srbiji još uvijek velika zvijezda. Sad je otkrivaju neki novi klinci, koji gledaju njene najpoznatije filmove. Najveća blagodat je što mogu raditi s takvim ljudima, koji ne postavljaju nijedno suvišno pitanje.

TELEGRAM: Vraćate li se ponekad svojim filmovima?

MATANIĆ: Meni je to zabavno. Gledam ih kao dokument svojih maksimalnih sposobnosti i progresivnosti vlastite shizofrenije u nekom vremenu.

TELEGRAM: Nisu baš svi vaši filmovi bili uspješni. Recimo, sa Sto minuta Slave, biografskom pričom o Slavi Raškaj sa Sanjom Vejnović, niste osvojili nijednu nagradu. Film je slabo prošao u kinima i nije otišao ni na jedan festival vani.

MATANIĆ: Da sam ikad bio kalkulant, ne bih poslije Finih mrtvih djevojaka prihvatio snimiti Slavu. Pouzdano znam da taj film jako voli vizualna zajednica likovnjaka. Kao što film Volim te vole mladi ljudi.

TELEGRAM: Obzirom da neprestano radite, koliko stignete biti informirani?

MATANIĆ: Neminovno je, moraš biti informiran. Ali, informacije se previše recikliraju, to je problem. Često posegnem prvo za New York Timesom, a tek onda za našim medijima. Znam puno ljudi koji su na ovim prostorima odustali od informiranja. Ja sam još uvijek optimist. Usprkos svemu. Mada me stalni pozivi na mržnju i fašizam demantiraju i doista postaju umobolnima.

TELEGRAM: Jeste li ikad razmišljali otići van, poput direktora fotografije Vanje Černjula i Igora Martinovića, koji su napravili respektabilne karijere ?

MATANIĆ: Ja nisam imao razloga otići. Da se pojavi zanimljiv projekt, sigurno bih ga prihvatio, napravio projekt i vratio se doma ženi i klincima. Previše volim ovu zemlju da bih zauvijek otišao van. Tihana Lazović je poslije uspjeha Zvizdana snimala u Italiji. Ali, sve više ljudi se vraćaju razočarani iz inozemstva. 1996. sam prvi puta bio u New Yorku, gradu koji mi je od djetinjstva bio san snova i već nakon pet dana sam osjetio nostalgiju za Zagrebom. Baš čudno. Ljudi ne razumiju kako je teško vani. Biti stranac bilo gdje je teško, biti ekonomskim robom je gadno.

TELEGRAM: Kako komentirate opaske kolega iz branše da ste štancer, a ne umjetnik? Zvonimir Berković je u pedeset godina karijere snimio samo četiri filma.

MATANIĆ: Brzina ne podrazumijeva i površnost. Pokojni Fassbinder mi je uzor, volim se zezati s tim. Ja imam svoj ritam. Moje pitanje onome tko čeka da snimi film pet godina, zašto kad ga napokon snimi, izađe neko obično djelo? Ja jesam radoholik. Citirat ću braću Cohen, koji su jednom rekli svojim kolegama: Samo nas pustite da se igramo u svom dijelu pješčanika. Ma, ne znam što bih napravio da moram čekati po pet, šest godina na film… Pucao bih si u glavu.

Boris Homovec
Telegram autor
120 članaka Više o autoru
Više s weba