Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Komentar: Perfidna zamjena teza o totalitarnim režimima u Hrvatskoj

Za dom spremni naprosto nije stari hrvatski pozdrav niti je ikad bio

Telegram komentar

Pošalji Podijeli Tweetaj

Ključno pitanje koje se postavlja nakon pojavljivanja inicijative o uvođenju pozdrava Za dom spremni u službeni jezik vojske, kao i svih sličnih inicijativa uostalom, ne odnosi se naravno na sam ishod takvih pokušaja. Posve je jasno kako je i samim autorima i potpisnicima takvog zahtjeva, na isti način kao i manje-više svima u društvu, bilo jasno kako ona neće proći. Stoga je jedini smisao njezinog pokretanja bio u reakcijama koje je trebala izazvati. Što nas dovodi na spomenuto ključno pitanje koje prati svaku vrstu ovakvih javnih istupa. Treba li, naime, na ovakvo što uopće reagirati, ili je bolje čitavu temu jednostavno prešutjeti i ne davati značaj takvim zahtjevima?

Da živimo u normalnijem društvu u kojem bi se podrazumijevala redikuloznost ovakvih istupa te kad bi bila riječ o društvenim i političkim marginalcima, bilo bi naravno razumno opredijeliti se za ignoriranje čitave priče. No čitav kontekst u kojem se ova inicijativa pojavila, kao i sastav ljudi koji su je podržali, ukazuje na ozbiljne probleme društva u kojem je takvo što moguće i naprosto tjera na nekakvu vrstu javnog istupa. Posebno iz razloga što je u čitavoj priči čak najmanji problem to što tisuću puta ponovljena laž s vremenom postaje istina.

Za dom spremni naprosto nije stari hrvatski pozdrav

Radi se naravno o tezi kako je riječ o starom hrvatskom pozdravu, što ni u kom slučaju nije točno. Izraz Za dom spremni isključivo je nastao u kontekstu ustaškog pokreta, da bi se u istom kontekstu isključivo i koristio. To je podatak kojeg su savršeno svjesni i sami autori i potpisnici peticije i zbog kojega uopće i pokreću čitavu inicijativu. Tek je potreba za površinskom kamuflažom, budući da još uvijek nije oportuno posve otvoreno iskazivati sentimente prema ustaškom režimu, natjerala spomenute autore i potpisnike da se pozovu na nepostojeći stari hrvatski pozdrav.

No da još jednom pojasnimo neupućenima, ili onima koji se takvima predstavljaju. Za dom spremni naprosto nije stari hrvatski pozdrav niti je ikad bio. Čitava fama vezana uz takav zaključak pokrenuta je nakon što je tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, pritisnut pitanjima novinara, zaključio kako je riječ o starom hrvatskom pozdravu. Nakon što se lavina pokrenula, apologeti NDH su zaključili kako je to pozdrav koji se koristi u operi Nikola Šubić Zrinjski. Što je naravno čista laž, u koju se može uvjeriti svatko tko pročita libreto spomenute opere. No čak i kad bi to bilo tako, kao što nije, zanimljivo bi bilo postaviti pitanje od kada se rukopis nekog djela, napisanog od strane pojedinca, u ovom slučaju Huga Badalića, smatra starim narodnim pozdravom.

Prikrivanje otvorene nostalgije prema ustaškoj državi

Jednostavno govoreći, društvo ovdje ima posla, kad je riječ o onima koji tu teoriju podržavaju, s ljudima koji su temeljito neobrazovani i istovremeno fanatično odani jednoj mračnoj ideji. Kad bi u raspravi s njima ikakvi argumenti vrijedili, bilo bi dovoljno postaviti im vrlo jednostavno pitanje. Tko je i kada tijekom povijesti koristio izraz Za dom spremni? Odgovor bi jasno bio nitko i nikada, do pojave ustaškog pokreta. To je tako jednostavna činjenica da je posve nevjerojatno njezino daljnje opovrgavanje u značajnom dijelu javnosti. Štoviše, i sam Ante Pavelić je taj izraz prvi put koristio na kraju članka pod naslovom Ustaše, nama je sudba dosudila, iz 1932. godine, napisanog nakon tzv. Velebitskog ustanka.

S jedne strane imamo primjetnu iscrpljenost i dezorijentiranost znatnog dijela društva, a s druge ideološku revoluciju desnice koja u nedostatku ideja za budućnost nastoji mijenjati povijest

Nakon toga izraz se ustalio u njegovim pismima i proglasima, da bi na koncu postao službeni pozdrav na svim dokumentima NDH. Do koje mjere je taj pozdrav istoznačno identificiran s ustaškim pokretom, možda i najbolje svjedoči inauguracija radijskog programa ustaške Radiopostaje Velebit koja se počela emitirati 4. travnja u 23.20 na valu Radio Firenze. Emitiranje je počelo sljedećim tekstom: ‘Za Dom Spremni! Za Dom Spremni! Za Dom Spremni! Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Za Dom Spremni! Za Dom Spremni! Za Dom Spremni!’ Drugim riječima, čitava konstrukcija oko starog hrvatskog pozdrava je svjesna laž, koja služi za prikrivanje otvorene nostalgije prema ustaškoj državi, a pokušava se iskonstruirati lijepljenjem krilatice ‘za dom’ korištene u dva ili tri književna djela i određene spremnosti na stradanje na sasvim drugom mjestu u tekstu. Ako je i od nacionalističke desnice, previše je.

Što su reakcije malobrojnije, zahtjevi postaju smjeliji

Ovdje je posve nebitno i to što, kad bi ta teza o starom pozdravu čak i bila istinita, to ni na koji način ne bi utjecalo na poruku koju bi se s uvođenjem tog pozdrava u vojsku željelo poslati. Slična stvar zabilježena je i devedesetih godina kada su se diljem zemlje pojavljivale ulice s imenom ustaškog ministra Mile Budaka, pri čemu je ključni argument onih koji su to ime predlagali i branili bio taj kako je riječ o cijenjenom hrvatskom književniku. Iako je svima bilo posve jasno kako ga nikakve književne kvalitete nisu kvalificirale za imenovanje ulice. Vratimo se stoga naznačenom pitanju reakcija na ovakvu inicijativu. To pitanje je bitno iz razloga što je ovdje riječ o probnim balonima koji se iz krugova radikalne desnice puštaju u javnost, a čija je temeljna nakana uvid u to do koje se granice može ići.

Što su reakcije na ovakve ideje malobrojnije i što ih se više prešućuje, to će zahtjevi postati smjeliji. Na taj način će jednog dana izostati potreba za igrom skrivača, što će dovesti do otvorenih zahtjeva za rehabilitacijom ustaške države. Da nije riječ o paranoji autora ovog teksta jasno je već iz samog uvida u čitav niz tekstova koji dolaze iz istih krugova i potpuno otvoreno negiraju karakter jasenovačkog logora smrti. Sve to naravno ne bi bio veći problem da takvi stavovi nisu duboko zašli u mainstream. Drugim riječima, činjenica da dvojica visokopozicioniranih dužnosnika Katoličke crkve, ali i nekolicina članova HAZU-a na ovaj način istupaju u javnost a da to poluči nikakvu reakciju institucija kojima pripadaju, ozbiljan su razlog za zabrinutost.

Nacionalistička desnica nastoji promijeniti povijest

Pri čemu ovdje nije riječ o naivnoj malograđanskoj vjeri u bezgrešnost ovih institucija, nego jednostavno o činjenici da i jedna i druga zauzimaju značajno mjesto u društvenom, znanstvenom i kulturnom životu društva i zemlje. Promatrajući stvari u tom svjetlu, njihov izostanak reakcije na ovaj zahtjev zapravo znači prešutnu podršku idejama koje se ovdje iznose, što dalje znači da društvo ima ozbiljan problem. Poluči li ova inicijativa reakciju tek nekolicine, uvijek istih, intelektualaca i aktivista njezini autori će je smatrati uspjelom.

Sve to nas dovodi do potrebe za imenovanjem onoga što se u zemlji trenutačno događa. S jedne strane imamo primjetnu iscrpljenost i dezorijentiranost znatnog dijela društva, a s druge ideološku revoluciju nacionalističke desnice koja u nedostatku ikakvih suvislih ideja u vezi budućnosti zemlje, nastoji promijeniti povijest. Inzistirajući pri tome na zaključku kako aktualna vlast vrši ideološko nasilje i ne obračunava se s totalitarnim nasljeđem. Perfidnija zamjena teza nije dugo zabilježena u javnosti, pri čemu je očito kako nastavci tek slijede.


Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 29. kolovoza

Podijeli 1115 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani